Vjerojatno se svatko od nas zapitao o tome koliki je zapravo Bog? Toliko je moćan da me uvijek nadgleda i bdije uza mene kad mi je teško. Kako sve to stiže? Kako gleda svakog čovjeka? Takva nas pitanja navode na razmišljanje. No, u najtežim trenutcima izgleda da najviše o tome razmišljamo. Svaki problem, svaka muka i nevolja je nekakav Božji plan, ali mi to svaki put iznova zaboravljamo. Ne osjećamo se više posebni, ne osjećamo se sigurni... Usprkos tome, Bog nas nikad neće napustiti. Čak i kad se mi okrenemo od Boga, On se nikada neće okrenuti od nas. Iako mi mislimo da se On udaljio od nas, nikada nije napustio našu stranu. Jer, ipak, on zna što mi ne znamo i vidi što mi ne vidimo. Mi kao kršćani živimo vjeru, a to znači vjerno pratiti Isusa i Njegova Oca pod vodstvom Duha Svetoga. David, židovski kralj, znao je koliko je teško breme grijeha, kako Bog mrzi grijehe, ali ne i grješnike. Zato je znao da je Bog uvijek uz njega. Sam Isus se predstavio kao "vrata ovcama" i tko kroz njih prođe spasit će se. U prispodobi o izgubljenom sinu, Isus nam predstavlja milosrdnog Oca. Otac koji ne kažnjava svoje sinove kad odu, nego ih dočeka s raširenim rukama i oprostom na njegovim usnama. Baš ova prispodoba nam govori o Božjoj bezuvjetnoj prema nama. Papa Franjo: "Bog je Otac i onda kada mislimo da možemo bez Njega. Možemo biti daleko od Njega, neprijateljski nastrojeni, pa čak se izjašnjavati ljudima bez Boga, no to ne vrijedi obratno".