Osuda

ned, 28.lip 2020 Antonela Miloš

Bijaše jednom neki usamljen i mrzovoljan čovjek koji je živio u malom selu. Nitko ga nije volio i poštovao pa tako nitko nije ni pokušavao razgovarati s njim. Iza njega je bio težak život i samo je on znao za svoj životni križ. Nitko drugi u selu nije želio ni pomisliti kakav teret nosi na leđima. Svatko ga je samo izbegavao i ismijavao mu se prilikom susreta. Starac je izgledao kao da ga sve te uvrede uopće ne dodiruju te je ponekad i on sam tako mislio, ali je u dubini sebe osjećao poniženje. Čak je i on, onakav mrzovoljan i bezvoljan, imao osjećaje. Ponekad bi po nekoliko dana ostao zatvoren u svojoj maloj starinskoj kućici jer je znao što ga sve čeka u tom svijetu osude. U njemu je postojao i strah, kojeg je od svih osjećaja najbolje prekrivao. Nije postojala niti jedna osoba kojoj je vjerovao, a izgubio je i onu najbitniju vjeru - vjeru u Boga. 
Jednoga se dana u selu pojavio neki nepoznat mladić, a s obzirom da je selo malo i da su se svi međusobno poznavali, on je unio veliki nemir i neznanje među ljude. Oni su ponovno započinjali s pričama i osuđivanjem bez ikakvog znanja o njegovom životu. Nasuprot svemu tome, on se nije obazirao na ono što ljudi pričaju. Starčeva kućica mu je od početka bila jako zanimljiva i imao je neku potrebu saznati tko tu živi te je tako i učinio. Nije se ničega bojao iako je čuo kakav odnos starac ima sa selom. Odmah je pri dolasku pokucao na njegova vrata, ali je starcu bilo čudno da se itko brine za njega pa tako nije ni otvarao. Međutim, mladić nije odustajao te je svaki dan ponovno dolazio i pokušavao ući, ali starac je svaki put mislio da ga opet netko ismijava. Mladićeva upornost se nakon nekoliko dana isplatila te mu je starac otvorio svoja vrata. U tom je trenutku onaj mladićev pogled radosti, vjere i upornosti bio prekretnica jer je upravo taj pogled učinio da onaj mrzovoljni starac pozove mladića u svoj dom. Čim su se smjestili, mladić je počeo pričati: „Znaš, sve se događa s razlogom. Siguran sam da je samo jedan detalj u našim životima bio drugačiji, ti i ja sada ne bismo ovdje razgovarali. Da je u ovom selu bila ijedna osoba bez predrasuda o tebi, onaj pogled od maloprije ne bi značio ništa. Tebe „poznaju" već godinama, a nitko te nikada nije upitao kako si ili treba li ti ikakva pomoć. Ja sam tek prije nekoliko dana stigao u selo, a svi su me već osudili bez ikakvog razloga i znanja o mom životu. Sve se to događa zato što Bog ima savršen plan za tebe, mene, kao i za svakog čovjeka na ovoj planeti. Svatko u životu ima određene vlastite poteškoće i svatko se s njima bori uz pomoć svojih najbližih. Svi ostali su tu ili da pruže pomoć ili da, po njihovoj želji, osude. Baš kao što su tebe. Ne brini, On zna zašto se sve to događa. Jer ponavljam, sve ima svoj razlog." Starac ga je zatvorenih očiju pozorno slušao, a kad je nastala tišina i kad je otvorio oči, mladića više nije bilo. Nije znao gdje je otišao i kako je nestao, ali je bio siguran da je onih nekoliko rečenica promijenilo njegov život. Više se nije brinuo o mišljenju drugih i postao je sretan, a što je najvažnije, vratila mu se ona izgubljena vjera u Boga. Svima u selu je njegovo novo ponašanje bilo jako čudno, ali su se vremenom priviknuli. Starac je svojom srećom i novim životom promijenio i život seljana, iako je trebalo vremena. Posljednje dane svog života proveo je u radosti i miru s ljudima koji su ga poštovali jer su, iako uz njegovu pomoć, shvatili da bi prije predrasuda osobu prvo trebali upoznati.