Ubijeni Bog

pet, 30.ožu 2018 framašica

Pred vratima smo samog srca naše vjere. Nekoliko koraka do proslave svega onog na što se pozivamo svaki dan, do proslave Onog u kojeg vjerujemo. Uvijek se spominjemo Njegova uskrsnuća i pobjede nad smrti, ali se danas moramo usvrnuti na Njegovu snagu. Naš Bog je Bog ljubavi. „Nitko nema veću ljubav od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje“, čitamo u Ivanovu evanđelju. Isus je ljude smatrao prijateljima. Isus je odabrao upravo nas. Kolika je onda Njegova snaga morala biti da se ponizi i bude manji od svih ljudi i život završi smrti na križu? S druge strane, koliko daleko ide ljudska mržnja kad smo u stanju raspeti Spasitelja? Raspinjemo li ga još uvijek? Sam Bog je radi nas podnio najveću žrtvu, a mi se i danas usuđujemo psovati Njegovo ime. Ne ga samo psovati, već ga oskvrnjivati i bacati u blato. Ako se On mogao poniziti, zašto to nama predstavlja toliki problem? Zašto gubimo vjeru iz dana u dan? Zato što nam je cilj narasti pred ljudima, cilj nam je materijalno. A vjeru nećemo kupiti u trgovini i poslužiti uz uskršnji objed. Vjeru tražimo. Tražimo ju upravo u poniznosti, u tišini i osami. U Frami slijedimo svetog Franju koji je primjer kako se vremena mogu promijeniti, kako ljudi mogu pronaći nove puteve kojima će odlutati od Boga, ali kako se uvijek mogu vratiti na onaj pravi. Kako? Molitvom, vjerom i poniznosti. Svaki nam se dan pruža prilika da opravdamo Kristovu žrtvu. Ne da ga se sjetimo kad nam je potreba, kad nas je strah i kad smo nesigurni, već da on bude uz nas i u dobrim danima. Nismo ni svjesni koliko nam je sve postalo rutina i koliko ne razmišljamo o biti korizme i samog Uskrsa. Sv. Franjo Saleški je rekao: „Velike prigode da služimo Bogu jesu rijetke: a one malene se stalno pojavljuju.“ Baš ova noć, najtamnija noć u godini, jest ta prigoda. Prigoda da potražimo Boga u smiraju svoje duše i da se dostojno pripremimo za Uskrs. Jer ga bilo što manje od toga ne bi bilo dostojno.