Svemir u čovjeku

ned, 16.ruj 2018 Ana Oreč

Kada bismo samo započeli promatranjem beskonačnog svemira, kojega se uporno, iz godine u godinu, pokušava istražiti sve jačim astronomskim pomagalima i sve većim dostignućima astrofizike, mogli bismo zaključiti: ma koliko se god trudili dokučiti veličine svemira, nemoćni smo jer je toliko prostorno nedokučiv da nam i preostaje sva otvorenost svijesti, odnosno duha. Ljudi pokušavaju dokučiti granice svemira, iako se on neprestano širi, i dočarati njegov početak, međutim, toliko je nevjerojatan kao što je nevjerojatan raspon od najmanjega (ne možemo pretpostaviti najsitniji element) do najvećega (niti možemo pretpostaviti krajnje granice). Ne možemo ni dočarati u tom nizu veličina gdje smo mi u odnosu na nešto, ni s čime se uopće možemo usporediti jer čini se kako sve seže u nedogled. A nesavršeni smo jer smo dio stvorenog. I ne možemo dokučiti odnos svega stvorenoga i kako to stvoreno može tako savršeno funkcionirati i odvijati se po nekom smislenom redoslijedu. Ako se osvrnemo na način kako smo mi zamišljeni i kako sve funkcionira, onda zaista jesmo i savršeni. Sve je savršeno zamišljeno, stvoreno i konstruirano, u svim tim bojama, oblicima, masi, mirisima, okusima, strukturama,… svakom dijelu našega tijela i naše duše. U ovome smo životu ograničeni: prostorno, vremenski i materijalno te je gotovo nevjerojatno zamisliti da je sve nastalo iz Nematerijalnoga, odnosno Duhovnog, koje samo po sebi nema nikakvih granica. Svaki čovjek u sebi je jedan jedinstveni svemir. Nosi tolike strukture koje zajedno savršeno funkcioniraju. I taj je čovjek sposoban stvoriti novi svemir, novo biće, ostavljajući trag. A svaki naš „duhovni svemir“ nosi toliko toga u sebi: od sjećanja, misli, do različitih slika i zapamćenih informacija. Bog nas je stvorio upravo takve: savršeno nesavršene.

Frama TV

Najčitanije