Ima li sumnja bilo gdje, daj da vjeru nosim tu!

uto, 16.lis 2018 framašica

„Mladi ste koliko i vaša vjera, 
a stari koliko i vaše sumnje.
Onoliko mladi koliko i vaša sigurnost u sebe 
i onoliko stari koliko vaši strahovi.
Mladi koliko i vaša nada i 
stari koliko i vaš očaj.
Godine vam mogu izborati lice, 
ali ako ostanete bez entuzijazma, naborat će vam se duša.“

Citat nepoznatog autora, pronađen sasvim slučajno, ali u par redaka nudi sve. Svakoj osobi će reći nešto drugačije – sedamdesetogodišnjaku da je mladić ili pak mladiću da je sedamdesetogodišnjak. Ipak mi se čini da su upravo mladi danas te naborane, često pesimistične duše. Problemi koje shvaćaju osobno, želja za nečim boljim, a ujedno i strah od toga, strah od osuđivanja ljudi koje uopće ne poznajemo. Depresija, anksioznost ili jednostavno neko bezvoljno raspoloženje se lagano uvuklo u svako društvo, kao neka magla od koje ne možemo vidjeti dobre strane svega, koja nudi iluzije ljudskih pogleda na nas, njihovih osuđivanja i komentara. I kroz tu maglu im se čini da je svaka njihova greška, svaka „bruka“ pod povećalom. Ali, je li ljudi doista briga? Ako i jest, uvijek možemo biti prva osoba koju ne zanima, osoba koja će na kavi promijeniti temu s nekoga na nešto, s nekog trača na zanimljiv film ili utakmicu koju je pogledala, na bilo što drugo. Samo ta jedna sitnica može puhnuti u smjeru magle i pomaknuti ju, pa bar za centimetar. Jer gubimo nadu. Nadu u bolje sutra, nadu u pravdu, u ljude. A upravo su za nadu govorili da „priječi smrtnike da unaprijed vide smrt“. Bez nje i vjere smo ništa. Što bi nas drugo moglo ustati iz kreveta osim pomisli da će se danas dogoditi nešto dobro? Da ćemo doživjeti nešto novo, otkriti mjesto za koje nismo znali, dobro riješiti kontrolni, ili samo vidjeti dragu osobu? Pogledajmo naše bake  – prošle su mnogo više od nas, a opet nam s osmjehom na licu pričaju o nekim lijepim vremenima, uz obavezno nutkanje mentol bombonom. I malo koju ćemo vidjeti bez krunice u naboranim rukama – vjera im je ostala mlada. Strahova i nesigurnosti je bilo, ali su nakon par godina svi oni postali beznačajni. Zašto da se onda brinemo o nečemu što nam se dogodilo prošli tjedan? Nemojmo da nam duša bude starija od nas samih, za svakodnevne izazove nam treba mlada i snažna. Nemojmo dopustiti da nam pati jer nemamo snage rastjerati maglu, potreban je samo korak, ali korak s vjerom i nadom, ako ne u samog sebe onda u našeg prijatelja odozgo.  

Frama TV