Bijeli i žuti plakati

uto, 23.lis 2018 Josipa Karamatić

„Ponekad Te izgubim. U masi. Nepotrebnoj, ispraznoj, pustoj masi. I, iako kažu, a i sama znam, da si uvijek tu i svugdje, ne mogu te pronaći. Kao da tražim na pogrešnim mjestima, dok se ona prava skrivaju, ponekad mi se čak čini da bježe od mene. Znaš, to je kao onaj mali, bijeli, teško primjetni plakat u usporedbi sa onim blještavim, žutim, kričavim plakatima. I što mi je onda činiti? Što trebam činiti kada te izgubim Bože? Zašto se skrivaš na neprimjetnom plakatu, zašto ne vrištiš sa onog žutog? Tako bi te svi mogli pronaći, ne bi bilo zalutalih ovaca.. Svi bi Te vidjeli jer bi bio lako uočljiv. Zašto se kriješ Bože, zašto te moram tražiti iako si tu cijelo vrijeme? Kako je uopće moguće da Te stalno gubim?...“

Misli su se rojile. Uglavnom negativne. I zamalo da me uvuku u svoj vrtlog crnila, kad zasja svjetlo, slabašno, no ipak dovoljno jako da osvijetli onu tamu što se nakupljala. I postalo mi je jasno:

Nije bitno jesi li žuti ili bijeli plakat. Nije bitno jesi li uočljiv na prvu ili nisi. Sve dok poruka koju nosiš obasjava barem jedan kutak prostorije u kojoj je crnilo. Shvatila sam, Bože, i zašto se ponekad skrivaš, ipak neke stvari su vrijedne traženja. Baš kao onaj komadić slagalice koji nedostaje da ona bude potpuna pa se svom silom trudiš pronaći ga. Sad shvaćam da si upravo Ti bio taj komadić moje slagalice.

I, još nešto, sigurna sam da ću od sada primjećivati i bijele plakate, ma koliko žutih i blještavih bilo.

Frama TV