2u1

uto, 26.svibnja 2020 Anamarija Bakula

Neki Franjini životopisci pišu o dvjema osobnostima koje su ga pratile. On se zapravo zvao Giovanni Francesco Bernardone, tj. Ivan Franjo Bernardone. Upravo su ova dva imena dvije različite osobnosti. Ime Franjo predstavlja ono po čemu su ga ljudi prepoznavali, odnosno pjesničku dušu,trubadura,umjetnika i neobuzdana čovjeka. Ivan je na scenu stupio tek kad se dogodilo to čudo obraćenja. Franjo tada shvaća stvarno ljudsko bogatstvo - Božju ljubav. Tako Ivan postaje ona pobožna,pokornička i pomalo „pustinjska" strana Franje. Pustinjska iz razloga što je volio odlaziti na osamljena mjesta gdje čovjek može samo moliti. Smatram da svi imamo neke dijelove Franjine i Ivanove osobnosti, ali je bitno naći onu „zlatnu sredinu." Sveti Franjo ju je pronašao na savršen način. S obzirom da je kroz cijelu njegovu mladost prevladavao Franjo, sad je trebalo dati malo prostora i Ivanu. On je na neki način pauzirao Franju. Bitno je istaknuti da ga nikada nije prezirao, iako je ponekad lutao grešničkim stazama tražeći sreću u bezvrijednim i svjetskim dobrima. On ga je prihvatio jer je to dio njegove osobnosti. Kad bi Franjo upao u nevolju, Ivan bi mu pomogao. On se u tolikoj mjeri odrekao svijeta i predao Bogu da je napokon mogao pomoći i Franji. Pustio je tu svoju umjetničku stranu jer je imao dobre vjerske temelje. U tom divnom spoju nastaje i sama „Pjesma stvorova", koja je jedna od najsavršenijih djela ikad napisanih. Svi bismo trebali prihvatiti cijelog sebe jer smo takvi Bogu najdragocjeniji. Jedino tako dajemo Bogu slobodu da čini s nama, baš ovakvima, sve ono što je isplanirao.