Čovjek koji vjeruje svim srcem dobiva najveću milost od Boga

sub, 17.velj 2018 Luca Senjak

Grčki povjesničar Plutarh kaže: "U povijesti sam nalazio gradove bez bedema, bez dvoraca, gradove bez škola, ali nikada nisam naišao na gradove bez hramova." Ovo nam govori da je čovjek uvijek vjerovao. Vjera je u ljudskom društvu prisutna još od postojanja prvih ljudi, Adama i Eve sve do danas. Normalno je da se nekad čovjek zapita postoji li uopće Bog i je li život poslije ovoga stvaran. Na ta pitanja nitko nema ispravan odgovor, međutim ima mnogo mišljenja koja su podijeljena. Ali vjera je ono što drži čovjeka iznutra.
Istina je da okolina ima velik utjecaj na naše ponašanje i razmišljanje, pa tako i na našu vjeru. Svaki čovjek je rođen čist, nevin, istinit i slobodan, sa savješću kojom razlikuje zlo od dobra. Takva je Bog stvorio svakog od nas i dao nam slobodan izbor: pobožan život ili život bez vjere. Najlakše nam je reći da Bog ne postoji te živjeti život po svom. Možda bismo i mogli tako živjeti neko vrijeme, no ne zauvijek. Jer vjera je čovjeku oslonac u životu. Molitva nam daje utjehu, poslije molitve uvijek se osjećamo olakšano, za razliku od osoba koje su vjeru - najveću duhovnu potrebu čovjeka - ostavile po strani.
Čovjek koji vjeruje svim srcem dobiva najveću milost od Boga, a najbolji nam je primjer Abraham i njegova vjera u Boga. Bog mu je obećao onoliko djece koliko je i zvijezda na nebu. I iako su i Abraham i žena mu Sara bili jako stari, dobili su sina.

Sve ono što je potrebno čovjeku je vjera. Ne može biti zamijenjena ničim drugim: modernom znanošću, ideologijom, ili nečim sličnim. Uči nas životu u skromnosti i opraštanju, a što je čovjek bez toga?
Svi dožive Božju milost jer Bog voli svakog čovjeka podjednako. Pitanje je koliko mi primjećujemo sva dobra koja su nam darovana kada u isto vrijeme žudimo za materijalnim stvarima. Trebamo naučiti više gledati srcem jer: ,,Bitno je očima nevidljivo" (iz djela Mali princ).