U vremenu Adventa, osobno mojem najdražem vremenu kroz godinu, sve nam nekako ukazuje na vrijednosti koje tijekom ovog užurbanog vremena zaboravljamo. Često sam razmišljala o ljubavi, valjda svi jesmo. Mislim da ne postoji osoba koja se ne zapita što je ljubav zapravo i što ona predstavlja ili bi trebala predstavljati u mojem životu. No, ovih dana puno sam se više zamarala pitanjem koliko ljubavi ja dajem drugima? Je li nesebično od mene očekivati ljubav dugih, prije svega našeg Jedinog Spasitelja, ako ja nisam sigurna dajem li ja uopće dovoljno ljubavi ljudima oko sebe, odnosno ako se ne trudim davati ju iz dana u dan sve više, ako ne radim na svojoj vjeri. Nije teško voljeti ljude s kojima provodiš svakodnevicu, u većini slučajeva nije teško voljeti obitelj, a prijatelje je najlakše voljeti, njih biramo sami. Ali što je sa svima ostalima, kolika snaga je potrebna da bismo zavoljeli neprijatelja? Samo kad se sjetimo koliko je teško oprostiti bratu ili sestri što je uzeo naš komad odjeće, a kamoli koliko teško bi bilo oprostiti osobi koja nas povrijedi na najdublji način, tamo gdje nas najviše boli, koja nas povrijedi u mjesto koje smo čuvali samo za nju.
Još jedno pitanje mi se pojavilo u mislima, kako oprostiti nekome tko krade, kako oprostiti ubojici, kako to da Bog od nas traži da oprostimo što god netko napravio, pod svaku cijenu? Svaki put kad moja vjera dođe u stanje ovakvih preispitivanja odem na Svetu misu. Ni ovaj put nije bio izuzetak. I tako čujem riječi: ,,Koliko si snažan shvatit ćeš tek kad oprostiš onima kojima nije bilo žao i čiju ispriku nikada nisi dobio.''. To je rečenica o kojoj sam dva dana razmišljala. Oprostiti ne znači zaboraviti. Ne možeš očekivati od osobe koja je izgubila roditelja u prometnoj nesreći da zaboravi krivnju pijanog vozača, ali ta osoba to mora oprostiti zbog sebe. Mržnja je zlo, ona ne može donijeti ništa dobro čovjeku koliko god on u određenim životnim situacijama mislio da ništa drugo ne može osjećati za nekoga. Ako samo poželimo zamrziti nekoga u istom trenutku se zapitajmo osjećamo li se bolje ili gore zbog toga. Ljubiti svaku osobu na način na koji je nas ljubio Isus Krist kad je razapet trebao bi biti naš najveći životi cilj, jednoga dana možda naš najveći uspjeh. Stavimo li se ikada u situaciju Isusa, jesmo li svjesni da je On rođen kao čovjek, da je On imao pravo izabrati, da je dao svoj život za nas na najbolniji način, jesmo li svjesni da smo mi svakodnevno izabrani od strane Boga to svjedočiti?
Osobno, prečesto Isusovu muku shvatim kao nešto normalno, kao nešto što je tako trebalo biti. Ali nije, Isusova muka bila je Njegov izbor, za tebe, za mene. Koliko Njegove ljubavi ima u svakome od nas u ovo vrijeme Adventa, koliko snage imaš reći ''Volim te'' onome tko te povrijedio, koliko snage imaš uputiti osmijeh osobi koja ti se čini tužna, u namjeri da joj uljepšaš dan? Nisu li upravo ove teme one na kojima najviše trebamo poraditi kako bismo zaslužili Ljubav? Ja sam shvatila koji je moj cilj Adventa, ovime želim potaknuti na razmišljanje sve one koji još nisu.
