Ima događaja u povijesti ljudskoga duha koji su svojom pojavnošću promijenili optiku svijeta, dotadašnji pogled na stvarnost, način percepcije onoga čime smo okruženi; onih događaja koji su dali novi zamah razvoju ljudske misli, napretku znanosti, tehnike, kulture, umjetnosti... Međutim, nijedan od ljudi izazvan izum ili neko zbivanje nije uspjelo nadjačati vrijeme i prostor. Čovjek je, naprotiv, oduvijek osjećao tjeskobu zbog zbijenosti u granice prostora i vremena, robovanja starenju i nužnosti umiranja, nestanka, odlaska iz sredine u kojoj se rodio, živio, snovao, planirao i stvarao. U ovo dane mi sami bivamo svjedoci jednoga zaista čudnog, nepojmljivog događaja. Bog koji ne umire niti se rađa, koji nije podložan zakonu tjelesnosti, metabolizma, prolaznosti, mijene uopće, odlučuje „ući“ u podvrgnutost prirodnim procesima, On sam hoće „ući“ u ljudsko tijelo da to tijelo preobrazi, da od onoga što je čovjeku predstavljalo nesnosnu težinu i životno breme On promijeni u novu mogućnost dolaska do smisla, do punine, do spasenja, a to spasenje jest zajedništvo s njim. I, da stvar bude gora, on ne ulazi u svijet kao „normalno“ dijete nego bira sasvim neobičan prostor, mjesto svoga rođenja – rađa se tamo gdje se gotovo nitko od ljudi nikad nije rodio.
Takav je Bog, odnosno mali Bog – Božić, Bog koji je maleno dijete (beba položena u jasle) učinio sav taj pothvat smo zato da bismo mi imali mogućnost postati poput njega. On postaje nama sličan da bismo mi iz dana u dan, vlastitim trudom i zalaganjem, postajali sve sličniji njemu, da bismo bili „božanskiji“. Božić je stoga kao blagdan nad blagdanima, kao događaj koji označava početak novog svijeta – temeljnoga novog poretka – poziv na novost života. On nas trajno doziva da odložimo starog čovjeka i osjetimo toplinu blizine Boga živog koji plače na slami. Božić se istinski slavi u čistoći svog srca, srca kao središta čitava ljudskog bića, srca koje uključuje i duh i tijelo, ono posvećeno ljudsko tijelo koje je Bog uzeo sebi. S druge strane, Bog nam se u otajstvu Božića darovao. To nije nešto što smo mi svojim snagama zaslužili niti nešto što je on morao učiniti. Pored darivanja samoga sebe u liku malenog djeteta, dao nam je i nas same jer nitko nije zaslužan za svoj vlastiti život. I, usto, povjeren nam je dar obitelji, one konkretne obitelji u kojoj smo se rodili i u kojoj odrastamo; obitelji koja ima svoje poteškoće i probleme, obitelji u kojoj ne cvate svaki dan cvijeće, ali upravo je ovaj blagdan poziv na novu mogućnost, poziv na postavljanje obiteljskog života i unutarobiteljskih odnosa na zdrave temelje, a oni se nalaze u prohladnoj betlehemskoj špilji u kojoj se noćas rodio Bog.
Umanjimo svu svoju oholost, zanesenost, uznositost, bahatost, grešnost i ovisnost o tehnici, cyber-space-u, izlascima i doprimo do sebe, do onih nutarnjih prostranstava koja počivaju pod plaštem užurbana i površna stila življenja. Poput svetog Franje, danas donesimo dijete Isusa u središte svoje obitelji, među svoje roditelje, braću i sestre i dopustimo mu da zaista bude Emanuel – Bog koji živi s nama!
Drage framašice i framaši, dragi oduševljenici svetim Franjom i svi vi koji čitate ovu mrežnu stranicu… Na dobro Vam došao Božić: sveto porođenje Isusovo!