Tišina. Mrak. Samo ja i moj Bog. Možda čak i nesvjesno s moje strane, ali nekako u dubini sebe znam da je On tu. Mnoge i ne baš tako lijepe misli odvrću moju pažnju od Onoga koji je trenutno ovdje sa mnom. Teško im se oduprijeti, ali je u istu ruku tako lako dopustiti Njemu da vlada mojim mislima. Zbunjena sam. Ne znam što osjećam. Sve je tako lijepo i čarobno s Njim, ali se opet u mojoj glavi javljaju različite misli. Zašto? Ne znam. Možda bih trebala znati, ali ne znam.
Tako bih se voljela prepustiti samo Njemu i vidjeti što je On to sve isplanirao za mene. Ali, znaš, nije tako lagano. Mislim, ipak jest. Ali nije. Nešto jako čudno ne dopušta da primim onaj mir koji mi On želi dati. Nešto jako čudno me odvrće od Njegove ljubavi.
Nakon svih razmišljanja, pribojavanja, pitanja…shvatila sam. Možda na neki svoj način, ali shvatila sam. Ili barem ja to tako mislim. Problem je u meni i mojoj (ne)vjeri. Ne znam kako i zašto, ali jednostavno me nekada sva ona pitanja koje društvo nameće dovode u neku vrstu sumnje. Možda i ja sama sebe sa svojim pitanjima dovodim u tu istu vrstu sumnje. Barem bih ja to tako nazvala, iako sam oduvijek bila sigurna da je moja vjera jaka. I jest. Ali evo, ponovno se ono nešto jako čudno miješa u moj odnos s Bogom. Ne znam. Možda mi ono moje saznanje nije bilo baš jasno. A možda ipak jest.
Vidiš, sad sam se sjetila da mi je jedna osoba jednom rekla da krunicu uvijek držim u ruci dok ne zaspem. Kaže, čak i ako je tijekom sna ispustiš iz svoje ruke, ujutro ćeš je uvijek naći negdje pokraj sebe.
Sad kad malo bolje razmislim, možda ova „priča“ s krunicom predstavlja moj odnos s Bogom. Ma koliko god ja bila nesvjesna svojih djela i koliko god puta dopustim nekim vanjskim utjecajima da upravljaju mojim, na kraju često i krivim odlukama, Bog se nikada neće odvojiti od mene. Koliko god se puta moje misli i moje srce odvoji od Njega, On se nikada neće odvojiti od mene, od tebe ili od bilo kojeg drugog čovjeka na ovom svijetu. On je jači i od svih onih čudnih misli, pa i djela, ali je sve do sada bio problem u meni. Ja sam previše puta predavala pažnje onome što toga nije bilo vrijedno. Ja sam previše puta dopustila onim čudnim mislima da pokvare moje posebne trenutke s Njim. Ja sam ta koja Njemu nije dopuštala da do kraja uđe u moje srce i nastani se u njemu.
Ali, znaš kako se kaže? Na greškama se uči. Ja možda još uvijek nisam svjesna svega što se događalo i što se događa u mojoj glavi i u mom srcu, ali sam sigurna da je On uvijek tu za mene. Uvijek je bio i uvijek će biti. On je taj koji mi ulijeva nadu i ljubav, koji mi daje hrabrosti za nastaviti dalje. On je taj koji vodi me kroz ovaj svijet te koji ima srce otvoreno i prima me zauvijek.