Jedan zagrljaj

pon, 04.stu 2019 Antonela Miloš

Bio je jedan običan jesenski dan. Osjećale su se zadnje zrake sunca, a jedino što je bilo isto jest put od škole do kuće. Međutim, dok sam prolazila taj dan pokraj napuštene zgrade, primjetila sam jednog starijeg čovjeka koji je, na prvi pogled tužan, samo sjedio pognute glave. U tom trenutku su mi razne misli prolazile glavom. Bi li mu trebala pomoći ili bi trebala samo odšetati kao da se ništa nije dogodilo?! Što će pak misliti ako mu stranac priđe i pita što se događa u njegovom privatnom životu i zašto izgleda tako napušteno i tužno. S druge strane me mučila činjenica kako ću se osjećati ako samo odem, a da barem ne pitam mogu li kako pomoći. Srećom, ta "bolja strana" je prevladala. Laganim koracima sam prišla do njega, dodirnula mu rame i pitala je li sve u redu. On je slabašnim pokretima dignuo glavu, pogledao me tužnim pogledom, lagano uhvatio moju ruku i upitao mogu li mu pružiti samo jedan jedini zagrljaj. Radosna srca sam prišla još bliže i zagrlila ga kao da ga poznajem cijeli svoj život. Vjerovali ili ne, njemu je taj zagrljaj značio toliko puno da su mu potekle suze. U tom trenutku njegov problem nije bio toliko bitan, koliko taj jedan zagrljaj, kao da mu je prvi i posljednji. Na njegovom licu se vidjela tolika sreća kao da je taj jedan zagrljaj riješio sve njegove probleme. Baš jedna tako mala stvar kao što je zagrljaj može napraviti prekretnicu u nečijem životu, bez obzira poznaješ li tu osobu ili ne. Svaki dan susrećeš takve osobe, a da toga možda nisi ni svjestan. Ali trebaš biti, baš kao što trebaš znati da je tu Isus. Ondje gdje nije sve prekrasno i ondje gdje Ga najmanje očekuješ. On je tu, čeka te!